Športska gimnazija Zagreb

U povodu 30. obljetnice stradanja Vukovara i Škabrnje objavljujemo pjesmu Vukovar pjesnikinje i profesorice Sonje Kušec Bećirević.

VUKOVAR

U Vukovar

trebaš ići u studenome.

Kada te zeleno proljeće ne vara

nudeći nadu zaborava.

U studenom,

kad Dunav naraste

i nije, kao ljeti, lijen i nizak,

ljeti kad ljudi mirno pecaju,

kad se puše roštilji na adi

i po dvorištima

i kad ti je u modrini večeri

cijeli Svemir blizak.

Ni zimi, molim te, ne idi!

Mogli bi snjegovi i inje

bjelinom prekriti svetinje,

ublažiti strahotu smrti

bojom nevinosti.

Jednom bar –

u jesen pođi u Vukovar!

Baš u studenom,

na neki oblačan dan.

Da se do Vukovara provezeš

uz strništa i polja pognutih suncokreta,

kroz sela gdje iza obojanih fasada

i novih kapija

zjapi praznina avlija.

Da te Vukovar dočeka

siv od neba i smeđ od Dunava,

crn od palog lišća

koje trune i više se ne zlati,

da na Ovčari ugaziš

duboko u masnu, tešku brazdu

i osjetiš miris jame

koja vječno zjapi…

Samo bi je iskreno kajanje

možda, jednom, moglo zatrpati.

Da ti kažu kako oni i sad lažu

i da vidiš svojim očima

natpis „VRUĆ BUREK“ i „KROFNE“

na izlogu mučilišta.

I najgore od svega –

djecu da vidiš

razdvojenu po krvnim zrncima

još od vrtića.

Mržnjom zatrovani,

već su sada zarobljeni

u nevidljivim logorima.

U Vukovar

trebaš ići u studenome.

Kad se kući vratiš,

da ti u utrobu bude zabodena

oštrica horizonta

i crni obris ptice

s Ovčare.

Sonja Kušec Bećirević, 2021.